Crkva Sv. Dominika

Crkva

U dominikanskome je redu od početka vrijedilo pravilo da najprije treba sagraditi dom Gospodinu, a tek onda sebi. Držeći se toga, dubrovački su dominikanci 1301. prvo počeli graditi novu veliku crkvu koja je završena i posvećena sv. Dominiku 14. studenoga 1314. godine, ne samo kao najveća crkva u Dubrovniku i nekadašnjoj Dubrovačkoj Republici nego i jedan od najvećih prostora na istočnoj jadranskoj obali (42 x 14 m). Sagrađena je u gotičkomu slogu. Dominikanske crkve obično su odraz posebna poimanja duhovnosti s naglaskom na bitnomu jer se odbacuje svaka suvišna vanjska i unutarnja ornamentika. Radi se o jednobrodnoj prostranoj građevini s peterokutnom apsidom koju od broda odvajaju tri visoka gotička luka. Unutrašnjost crkve izvedena je po ustaljenu planu u propovjedničkome redu, sve vodi prema središnjoj točci, a to su glavni oltar i propovjedaonica. Bila je podijeljena na dva dijela: gornji, namijenjen muškarcima i redovnicima, i donji, namijenjen ženama. Južni dio, od apside do pobočnih vrata, bio je ograđen s tri strane. Tu se nalazio kor s 55 mjesta. Sa zapadne je strane bila nalik na most, i tu se nalazio stalak za čitanje i pjevanje evanđelja. U velikome potresu 6. travnja 1667. crkva je izgubila krov i dio južnoga zida, a teško su oštećeni gotički portal i kor za redovnike. Tada su izgubljene mnoge dragocjenosti i umjetnine. Obnova, koja je nakon toga slijedila, bila je u duhu baroka. Vitke gotičke prozore na južnome zidu zamijenili su široki prozori, no sačuvani su neki važni gotički elementi: najstariji njezin dio peterokutne apside te trijumfalni luk nad glavnim svetištem. Ostale su i dvije poluoble, kasnogotičko-renesansne kapele nadsvođene poput niša.

Na vrh